Anton Mezulić mladi je zagrebački redatelj zanimljivih dokumentarnih filmova.
Njegov film Hipokratovi sinovi uvršten je na top listu najboljih hrvatskih dokumentarnih filmova po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala dokumentarni.net.
Anton Mezulić je trenutno apsolvent dokumentarne režije na ADU, a na NEM Zagreb prijavio je dokumentarni projekt Crossroads of the World. O čemu se radi, kakvi ga filmovi inspiriraju i koje dokumentarce preporučuje, pročitajte u našem razgovoru.
Reci nam nešto o svojem projektu kojeg si prijavio na NEM Zagreb!
Projekt se zove Crossroads of the World. Cilj mi je razviti dokumentarnu seriju koja bi kroz nastavke dovodila u paralelni odnos živote sa svih rubova zemlje. Želim opservacijski pratiti po jednu osobu u Moskvi, Lagosu, Šangaju i New Mexicu, u najvećim urbanim sredinama sjevera, juga, istoka i zapada.
Protagonisti bi bili ljudi koji rade obične poslove, ali imaju potrebu da nešto promjene i izađu iz svakodnevne rutine i ostvare svoje snove. Kroz njihove priče bih predstavio život u velegradovima od preko 10 milijuna stanovnika, koji se međusobno nalaze na suprotnim dijelovima svijeta.
Ovaj projekt potencijalno ima veliku vrijednost, jer gledatelju omogućuje da se teleportira iz jednog u drugi život, koji su međusobno kulturološki različiti, a opet bi se mogle pronaći neke zajedničke crte koje prepoznajemo kod svih nas, bez obzira na porijeklo ili sredine u kojima živimo. U tom smislu bi se gledatelji mogli poistovjetiti sa samim protagonistima – emocije su uvijek iste i izražavaju se na isti način bez obzira na stranu svijeta.
Crossroads of the World ima i potencijal da iskoristi moderne mogućnosti interneta. Ideja je bila da se kroz montažu prebacujemo s jednog na drugog protagonista, iz jednog u drugi velegrad – ali može se i gledatelju omogućiti da tijekom gledanja serije prati osobu koju god on želi – pa može skakati iz Lagosa u Moskvu pomoću tipkovnice ili miša. To mi se za početak čini kao dobar način za reklamiranje serije, a ako se projekt razvije, i cijela serija može biti tako prilagođena toj mogućnosti streaming servisa.
Kako je bilo na NEM-u?
Dosta zanimljivo iskustvo, općenito mi je drago da sam dobio priliku predstaviti svoj projekt za strano tržište. To mi je bila dobra motivacija, jer imam već neko malo iskustvo u razradi projekta za Hrvatsku što se tiče HAVC-a, ali ovdje sam predstavio ideju koja nema šanse u Hrvatskoj, no nadam se da bi mogla zainteresirati strane produkcije.
To je fora jer imaš priliku izaći iz svog sela. Uvijek se nadaš da si kao onaj pjevač iz Asterixa i Obelixa koji dođe na Olimpijske igre pa pronađe svoje fanove, a u svom okruženju ispadaš kao da ne znaš pjevati.
Ok mi je i da ovaj puta nisam prošao u finale. Mislim da je dosta važno naučiti se na odbijanje u svijetu televizije i filma, u svijetu u kojem pokušavam početi živjeti.
Studiraš dokumentarnu režiju na ADU, možeš li nam nešto reći o projektima koje trenutno radiš?
Apsolvent sam na Akademiji dramskih umjetnosti, ostao mi je samo pisani diplomski rad, tako da sam zapravo sad u nekoj međufazi koja mi se ujedno čini vrlo zbunjujuća. Volio bih nastaviti raditi na projektima, što vlastitim, što kao asistent ili slično. No to je svijet pun nesigurnosti, nije se lako nositi s tim, mislim da mnogi tu padnu. – Anton Mezulić
Ali ipak sam dobio neke dobre stvari na akademiji pa se nadam da ću se uspjeti snaći. Sad pripremam završni dokumetarni film. Završavamo glazbu i ton, sve ostale je već gotovo pa smo počeli i s prijavama na festivale. Zove se Melem na rane. To je film o osebujnom bračnom paru koji preživljava svoju sadašnjost proživljavajući svoju traumatičnu prošlost. Zaintrigirala me kvaliteta njihovog odnosa. Koliko im međusobna podrška i razumijevanje pomaže da se zajednički suočavaju s emocijama i strahovima.
Radim i na projektu koji sam u suradnji s Restartom nedavno prijavio na HAVC-ov natječaj za razvoj scenarija. S kolegom Oliverom Sertićem, trenutno jednim od najboljih producenata dokumentarnih filmova u Hrvatskoj, razvijam projekt pod radnim naslovom Cordon. Cilj nam je razviti priču o životu u malenom kordunskom gradiću Vojnić, u kojem od sredine 2000-ih izmiješani žive Srbi povratnici i Hrvati koji su nakon Domovinskog rata tamo doseljeni iz BiH. – Anton Mezulić
Mislim da je to važna tema koja se često zloupotrebljava, pogotovo u političkim igricama. Zato me zanima kako taj suživot izgleda tamo gdje je to ljudima od osobnog značaja i odnosi se na njihovu svakodnevicu. Unatoč ljudima koji iz svojih fotelja iskorištavaju njihove sudbine, oni se sami moraju boriti da im život bude bolji i prosperitetniji. – Anton Mezulić
Imaš li neke uzore u dokumentarnom filmu?
Čini mi se da je hrvatski dokumentarni film trenutno u jako dobrom periodu i ima sve više autora koji rade vrlo kvalitetne filmove. Od filmskih velikana, izdvojio bih Kristofa Kieslowskog, njegove igrane filmove smo imali priliku gledati i nedavno u Tuškancu. Fascinira me koliko se vješto Kieslowski snalazi u različitim filmskim žanrovima, dok mu njegovi likovi i filmovi uvijek izlaze iz tih žanrovskih okvira.
Pa tako, iako nisam obožavatelj depresivnih drama, u njegovoj sjajnoj trilogiji Tri boje, najdraži mi je film Tri boje: Plava. Ali posebno me dojmio i njegov Kratki film o ljubavi. Isto tako, oduševljava me i kod njegovih dokumentaraca koliko se lako poistovjetiti s temama i protagonistima, iako su stari i po pedeset godina. Općenito, genijalan redatelj kojem je filmski jezik kao materinji. – Anton Mezulić
Izdvojih bih i Wernera Herzoga – on je za mene ona idealna razina o kojoj svi možemo samo sanjati i nadati se da ćemo se nekada u životu tome barem približiti. Kod njega mi se sviđa što je njegov put išao od igranog filma prema dokumentarnom. Kod nas na akdemiji, igrani film prestižniji je od dokumentarnog, i onda se vrlo često ljudi koji se bave dokumentarnim filmom nadaju da će jednog dana ipak snimiti igrani film. – Anton Mezulić
A Herzog je išao suprotnim putem. Fora mi je i što koristi televizijske oblike, poput forme intervjua, a filmovi su mu i vizualno i sadržajno atraktivni. Čovjek čak ne zna i govoriti engleski, i to koristi u svoju korist. To je ono što je kod svakog filmaša vjerojatno najvažnije, da se zna snaći i svaku situaciju iskoristiti u svoju korist. – Anton Mezulić
Postoji li neka serija koja ti je obilježila djetinjstvo?
Oz! To sam gledao pred kraj osnovne škole, i ta mi je serija ostavila najupečatljiviji trag. I Sopranosi naravno. Sjećam se jedne situacije, netko je doma bio živčan pa sam pred mamom rekao „pa neka si popije prozac“. Ona me zgroženo pogleda i pita da otkud mi to, a ja odgovorim „ pa iz Sopranosa!“ – Anton Mezulić
Koje bi dokumentarce preporučio čitateljima Serijskog ubojice?
Boris Gerrets – People I Could Have Been and Maybe Am (2010.). Fascinantan dokumentarac iz 2010. snimljen mobitelom. Ako netko pronađe link neka mi ga plz pošalje
Errol Morris – The Thin Blue Line (1988). Errol Morris vrhunski koristi filmski jezik za pričanje uvijek zanimljivih priča s neočekivanim raspletima. Ovaj njegov rad kultno je ostvarenje dokumentarnog filma i lako je dostupan na internetu. – Anton Mezulić
Tanya Ballantyne – The Things I Cannot Change (1967.) Ne znam više ni kako sam naletio na ovaj stari film koji prikazuje američki bračni par iz tadašnje radničke klase, koji očekuje rođenje svog desetog djeteta. Sjajno je koliko je redateljica uspjela zaći u intimu ove fascinantne, ali i vrlo drage obitelji.
Film je sociološki i politički angažiran, ali uz to i vrlo zabavan, često i duhovit no prije svega dirljiv. Na film sam naletio na internetu i jako mi se svidio pa imam i markiranu poveznicu. na kojoj ga možete pogledati. – Anton Mezulić
PREPORUKA
- 10 najboljih serija 2020. godine
- Mare of Easttown Recenzija 2021
- Uvod u Anatomiju
- Mladi papa / The Young Pope (2016)
- Bludnice treća sezona odlične serije
