Black Mirror recenzija sezone 1 epizode 2 (2011)
Distopijske priče su mnogima intrigantne. U svojoj su povijesti ostavljale poprilično jak utjecaj ne samo na poimanje budućnosti, već i na kritičko propitivanje suvremenosti. Mnogi u njima vide upravo to: alegoriju suvremenog svijeta.
Počevši od klasika distopije, Zamjatina, Orwella i Huxleyija, pa do Matrixa i Blade Runnera, distopije potiču ljude na promišljanje svijeta i vlastite pozicije u njemu.
Takve priče u sebi nerijetko sadrže i mnoge filozofske, političke, znanstvene, etičke i sociološke problematike koje se putem metafora i simbola nameću kao goruća pitanja suvremenog društva.
Što nam, na tom tragu, donosi distopijski scenarij druge epizode serije Black Mirror.
Ako niste gledali ovu seriju preporučujemo da pogledate recenziju prve epizode Black Mirror serije.
Black Mirror recenzija sezone 1 epizode 2 (2011) – radnja epizode
Ukratko, u seriji pratimo mladog Binga, jednog od milijuna ljudi koji svoj život provode pedalirajući na sobnim biciklama kako bi preživjeli i zaradili novac prema zaslugama. Drugim riječima – koliko pedaliraš, toliko novaca zarađuješ. Zarađeni novac se na kraju troši na, u nedostatku boljih riječi, gluposti.
Kupuje se hrana iz automata koja ne sadrži prirodnih tvari, kupuju se novi gadgeti, odjeća i frizura za vlastite avatare, kupuju se igrice, nove emisije, pornografija, itd. Na koncu, „kupuje“ se i preskakanje reklama – one ulaze u privatni prostor kojeg čini malena soba oblijepljena uvijek upaljenim ekranima; pojavljuju se iznenada, a sadržaj reklama je pornografski.
Ukoliko netko želi preskočiti reklame, mora platiti. Bing se povezuje s kolegicom Abi, koja se želi prijaviti na najpopularniju tv emisiju: talent show ‘Botherguts’.
Bing skuplja novac koji njoj omogućuje sudjelovanje. Ona dolazi u show, ali ju žiri ne prihvaća. Međutim, jedina mogućnost da napusti svijet pedaliranja jest da uđe u svijet pornografije.
Ona pristaje. Bing, pogođen time, skuplja novac i prijavljuje se na show, kako bi pred svima razotkrio iluzornost sustava.
Njegov oštri protest shvaćen je kao performans – žiri je oduševljen, a Bing ubrzo napušta svoja revolucionarna stajališta i „prodaje se“ sustavu, postajući zvijezda.
Predaja ili prodaja
Za početak, osvrnut ćemo se na društveni sustav koji definira ovu priču. Ne vidimo mnogo njegovih pokretačkih elemenata.
Ne uočavamo unutarnji način njegova funkcioniranja, opstajanja i reproduciranja. Vidimo jednu njegovu dimenziju. Međutim, upravo iz te dimenzije možemo iščitati dinamiku sustava koja oblikuje svakodnevicu ljudi.
Uočavamo neke točke koje u analizi mogu biti korisne. Kao ekonomski model, nameće se miks meritokracije i gomilanja novca, odnosno nekog oblika karikaturalnog kapitalizma.
Naime, ovisno o uloženom trudu, pojedinci stječu više (fiktivnog) novca i uzdižu svoj status/reputaciju. Zapravo, ovisno o njihovim sposobnostima sakupljanja novca, oni dolaze do mogućnosti da uzdignu status i nešto promjene u svom životu.
Promjena ovdje znači prelazak sa jedne društvene pozicije na drugu: s pozicije onog koji radi (pedalira), na poziciju onog koji se nalazi izvan, odnosno iznad toga, a koji postaje zvijezda na ovaj ili onaj način.
Dakle, vidimo Binga koji se iznimno trudi sakupiti 15 milijuna bodova kako bi se mogao prijaviti na talent show.
Drugim riječima, tko ima novaca, može izaći iz virtualnih zatvora običnih radnika i uzdići se na društvenoj ljestvici. A taj koji je sakupio dovoljno novaca, vremenom će ga imati sve više. Postoje dvije solucije: osoba se predaje sustavu, ili se prodaje sustavu.
Novac kao fikcija
Zanimljiv je i faktor novca. Novac praktički ne postoji u fizičkom obliku, on se nalazi isključivo na ekranima.
Koja je vrijednost takvog novca? Ima li smisla u konstantnom pedaliranju radi ostvarenja nekakve dobiti koja je toliko daleka, toliko iluzorna i toliko nestvarna? Sam posao, pedaliranje, pojačava osjećaj apsurda.
U ovom trenutku trebamo se zapitati postoji li sličnost sa suvremenim svijetom. Internet bankarstvo, bankomati, plaćanje karticama… sve to nalikuje na nekakav apsurdni sustav gdje ono što postoji samo na ekranima pokreće stvari oko nas.
Digitalni novac, ili virtualni novac poput Bitcoina, ekonomiju pretvara u vrstu videoigrice, u društvenu igru nalik digitaliziranom monopoliju. Jedino, za razliku od monopolija, posljedice se itekako osjećaju, svugdje.
Avatari u (ne)privatnom prostoru
Simptomatično je i to kako ljudi-biciklisti troše novac na uređivanje svog avatara. Kupuju se gadgeti, uređuju se odjeća i frizure vlastitih virtualnih klonova. Putem avatara ljudi „izlaze“, druže se, sjede u publici na talent showu, itd.
Izgleda kako je jedino avatarima dopušteno kretanje izvan tehnologijom zatvorenih kutija. Kutije u ovom slučaju označavaju i privatni prostor. Je li uopće riječ o privatnom ambijentu?
Konstantna povezanost sa virtualnim svijetom, kojoj svjedočimo gledajuću seriju, potiče na postavljanje legitimnog pitanja: imaju li ljudi uopće mjesta za privatnost?
Gdje prestaje „zbilja“, a počinje „virtualnost“, i obratno? Ima li granice između privatnog i javnog?
Danas, kada su ljudi non-stop povezani putem Facebooka, na kojem uređuju svoje avatare, te Vibera i ostalih aplikacija – koji bi bio plauzibilan odgovor?
Jedan izbor – samo zabava
Upravo uronjenost u svijet virtualnog u prvi plan ističe i uronjenost u sferu zabave i komercijalizacije svega. Sve se plaća, a sve bi trebalo biti zabavno.
U suštini, i vidimo ljude koji se konstantno zabavljaju. Moguće je iščitati kako je na djelu proces iskorijenjivanja dosade, što ujedno ukazuje i na pokušaj sprječavanja postignuća samostalnosti i mogućnosti autonomnog mišljenja i kritike.
Ukratko, riječ je o zatupljivanju velikog broja ljudi.
Sveprisutnost reklama i sveopća pornografizacija kao da su prisutne s ciljem odvraćanja pažnje i poticanja na prepuštanje jeftinim i lako dostupnim oblicima zadovoljstva.
I upravo na temelju lakoće postizanja (prolaznog) zadovoljstva vidimo na koji način sustav jako jednostavno „guta“ revolucionarne inicijative, nudeći mogućnost izbora „linije manjeg otpora“ koja je primamljiva i efektivna.
Zapravo, to je jedini izbor kojeg sustav nudi.
Depolitizacija i moć sustava
Zbog svih tih faktora, na djelu je jedan oblik totalizirajuće depolitizacije svega. Političke dimenzije uopće nema, aktivističke još manje. Nema prostora za promišljanje i kritičko djelovanje.
Ako ga i ima, kao kod Binga, ono završava inkorporacijom „revolucije“ i njenim preobražajem u zabavni potrošački proizvod. Moguće ju je kupiti i uživati u njoj. Poznato? (Sjetite se samo majica na Che Guevaru).
U društvenoj hijerarhiji, debljina je očito presudan faktor, pošto ne vidimo rasističke i slične probleme. Vidimo kako najniže pozicije u strukturi društva zauzimaju pretile osobe.
One obnašaju ulogu služinčadi i na meti su pogrdnih komentara. Lijepo je ono vitko i seksi. Na koncu, nema propitivanja sustava. On se shvaća kao prirodan, zdravorazumski sustav društvenog uređenja.
Čini se kako Bing ide putem razotkrivanja iluzije, ali se na kraju ipak prepušta njenoj nadmoći.
Totalna depolitizacija svakodnevice proizvodi inertne i pasivne pojedince koji svoju svrhu ostvaruju isključivo u potrošnji. I najmanje iskrice mogućeg revolta bivaju ubrzo usisane u moćan mehanizam sustava.
Ostaje nam da promislimo o ovoj epizodi, da ju pogledamo više puta iz više perspektiva, i da postavljamo pitanja pokušavajući ih povezati njene elemente s okruženjem u kojem se nalazimo, kao i s njegovim budućim razvojem. Odgovori bi mogli biti interesantni, iako poprilično pesimistični.
Preporučujemo da pročitate:
- Dune: Part Two (2024)
- Poor Things (2023)
- Građanski Rat (2024) – Filmske Recenzije
- After Yang (2021)
- Greyhound (2020)
- Krimi serije – najbolje 3 krimi serije ikad!
- Serije online sa prevodom – gledajte besplatno!